"Seher" Vrazici

"DIJASPORA"

06.01.2014.

Vražići

Vražići su naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini u opštini Čelić koja pripada entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Na popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 1.582 stanovnika. Vražići se nalaze na planini Majevica. Graniče sa Velinim Selom na zapadu i Brnjikom na istoku. Na jugu Vražića protiče rijeka Šibošnica sa svojim poznatim vodopadom nazvanim „Brana“. Vražići su se prije rata u Bosni i Hercegovini nalazili u sastavu opštine Lopare.

09.03.2013.

Klizište na Centralnom Mezarju - Vražići

OBAVJEŠTAVAMO SVE DŽEMATLIJE MZ VRAŽIĆI DA JE OTPOČELA AKCIJA ZA SANIRANJE KLIZIŠTA NA CENTRALNOM MEZARJU KOD OSNOVNE ŠKOLE. NAIME, PRORADILO JE KLIZIŠTE TE SU MEZAROVI SA DONJE STRANE U KRITIČNOM STANJU. SVI ONI KOJI SU U MOGUĆNOSTI PODRŽATI OVU AKCIJU UPLATU MOGU IZVRŠITI DIREKTNO KOD KEVRIĆ KADRIJE – BRICE I KEVRIĆ SEMIRA, ILI PREKO BANKOVNOG RAČUNA UZ INFORMACIJE NA BROJ TELEFONA 061/855 – 120. UNAPRIJED ZAHVALNI

28.11.2012.

emir muminovic

prije nekoliko dana je umro jedanmladic iz vrazica emir muminovic zvani zizak.na ahiret je preselio u 29 godini zivota.Nek mu dragi Allah podari dzenet a njegovoj porodici sabur.

14.08.2012.

PočetnaNovosti Ramazan kao jačanje međuljudskih odnosa

Međuljudski odnosi predstavljaju jednu od najvažnijih tema o kojoj  bismo   trebali  povesti  računa  u  ovom  mubarek  mjesecu,  te doprinijeli  uspostavljanju   zdravih  odnosa  koji  su  postali  ozbiljno narušeni.

Trenutno se veliki broj ljudi i društava, kako kod nas tako i u svijetu,   odnose  jedni  prema  drugima  veoma  loše,  suprotno  svim načelima etike.  Ljubomora, zavist, ogovaranje, agresivnost, negativne misli, nepoštivanje uleme, itd. su samo neke od negativnih pošasti koje, nažalost, haraju među našim svijetom. Međuljudski odnosi u islamu su bili i ostali najljepši i najsvijetliji primjer onoga  kako bi ljudi trebali postupati jedni prema drugima. Svaki musliman koji čuva svoju vjeru i praktikuje islamsku etiku u praksi je uzorit i omiljen među ljudima koji ga  okružuju. Musliman je primjer i oličje društvenog bića kojeg krasi bogobojaznost i islamski moral. Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: “Poslan sam da usavršim naravi kod ljudi.” (bilježi Ahmed)

 

Uvažavanje osjećaja drugih

Islamsko ophođenje prema drugima dostiže svoj vrhunac onda kada  se  osjećajima  sagovornika  posveti  posebna  pažnja.  Islam  ne dozvoljava zakulisne, mutne radnje, niti dopušta uzdizanje nad drugima. Također, islam ne dozvoljava da ljudi jedni drugima čine nepravdu ili da jedni drugima izazivaju psihičke traume  vrijeđanjem, pskovkama, potcjenjivanjem,  klevetom,  i  sl.  Sve  navedno  uništava   povjerenje, opterećuje  i  unazađuje  uspostavljene  veze  i  ruši  temelje  ljubavi  i povezanosti.

Od  lijepih  načina  ophođenja  kojima  poziva  islam,  a  koji uvažavaju  osobenosti  čovjeka  i  vode  računa  o  njegovoj  duhovnoj komponenti možemo spomenuti slijedeće:

1. Ispoljavanje ljubavi i ophođenje prema drugima uz ljubav i poštovanje.  Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim veli: “Niko od vas neće istinski vjerovati dok svome bratu ne bude želio ono  što  želi  samome  sebi.”  Kako  bi  bratska  ljubav  bila  uzajamna, potrebno je da se ona ne krije, te da se brat musliman obavijesti o tome da mu se obraća iz ljubavi prema njemu. U autentičnom  hadisu stoji: “Kada neko od vas zavoli svoga brata muslimana, neka mu to i kaže.” (Sahih el-džami’ es-sagir od Alban ja)

2. Čuvanje od činjenja nepravde ljudima i ponižavanja. Imam Muslim u “Sahihu” bilježi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Musliman je muslimanu brat – neće mu nepravdu činiti, neće ga ostaviti na cjedilu i neće ga ponižavati.”

3. Čuvanje od uznemiravanja drugih. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi Muslim, veli: “Svakom muslimanu su zabranjeni i sveti: krv (život), imetak i čast drugoga muslimana.”

4. Skromnost i čuvanje od oholosti. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18.) A u hadisu koji bilji Muslim stoji: “Allah mi je objavio da budete skromni i da se ne hvališete i ne uzdižete jedni nad drugima.”

5. Suzdržavanje od pretjerane hvale drugih, jer bi onoga koji se hvali mogla spopasti zanosna oduševljenost i opčaranost samim sobom, pa da se pođe razmetati i šepuriti. Buharija, Muslim i Ebu Davud bilježe od  Ebu  Bekreta,  r.a.,  da  je  jedan  čovjek  pretjerano  hvalio  drugog čovjeka u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Teško tebi! Posjekao si vrat svome drugu.” Ovo je ponovio tri puta, a zatim rekao: “Ako je neophodno da neko nekoga pohvali, onda neka kaže: `Ja mislim tako i tako, a Allah najbolje zna kakav je on , i to samo ukoliko stvarno tako misli. Jer, niko nikoga ne može prije Allaha čestitim proglasiti.”

6. Čuvanje od diskreditiranja ljudi onim s čime nije upoznat i u što nije siguran, tj. čuvanje od iznošenja potvore. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim  stoji: “Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.”

 

Kultura vođenja dijaloga

Istinski  vjernik  u  razgovoru  sa  drugima  ima  poseban  odnos uvažavanja,  iskreno  govori,  te u  komunikaciji  koristi  blage izraze i lijepe riječi. Uz to, on sagovornika sluša uz puno poštovanje. Njegove riječi   moraju   biti   jasne   i   razumljive,   povodeći   se   u   tome   za Vjerovjesnikom, s.a.v.s.. U hadisu koji bilježi Ebu Davud od Aiše, r.a., stoji  da  je,  opisujući  način  komuniciranja  Poslanika,  s.a.v.s.,  rekla: “Resulullahov, s.a.v.s., govor je bio upečatljiv i jasan,  tako  da su ga razumijevali svi koji slušaju.”

Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, s.a.v.s., govorio tako jasno, da neko broji njegove riječi, uspio bi ih izbrojati. Kada vjernik razgovara sa ljudima,  trebao bi se čuvati ponavljanja i dugog govora, kako ne bi izazvao dosadu kod sagovornika. Vjernik mora težiti tome da u razgovoru sa drugima odabire lijepe i korisne teme. Ebu Hurejre, r.a., veli da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buharija i Muslim)

Kultura ponašanja nalaže da se sluša ono što sagovornik govori – bez  upadanja u riječ – čak i onda kada je to što sagovornik govori od ranije poznato  slušaocu. Jedino u slučaju da sagovornik očito griješi, može se ispraviti, ali na lijep i primjeren način. Prenosi se od poznatog učenjaka i velikana Ata’ b. Ebi Rebbaha da je rekao: “Nekada mi neki mladić govori nešto, a ja ga slušam kao da to ranije nisam čuo, iako sam to čuo još prije nego se on rodio.”

Ako se u toku razgovora javi potreba za debatom i raspravom, vjernik zadržava pribranost i smirenost, ne podiže glas, nego raspravlja sniženim tonom, povodeći se za riječima Lukmana koje nam objavljuje Uzvišeni Allah: “U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!”

Vodič vjernika tokom debate i njegov krajnji cilj je dolazak do istine.  Prenosi  se od  Omera,  r.a.,  da je rekao:  “S  kim  god  da sam raspravljao – želio sam da istina bude na njegovoj strani.”

Ono o čemu treba strogo voditi računa je izbjegavanje rasprave koja ide u  smijeru griješenja, tj. koja vodi ka nekontrolisanoj svađi. Imam Tirmizi bilježi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nijedan narod nije zalutao nakon upute koja mu je data  dok se nije počeo prepirati i međusobno svađati.” Zatim je Vjerovjesnik proučio  slijedeći ajet: “A naveli su ti ga (Isa, a.s.) kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački.”

Kultura razgovora nalaže vjerniku da se čuva uvreda, psovki i potcjenjivanja sugovornika. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim stoji da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Psovanje (vrijeđanje) muslimana je grijeh, a ubiti ga – kufr.”

A u djelu “Edebul-mufred” Buharija bilježi hadis: “Nije (pravi) vjernik  onaj  koji  vrijeđa,  niti  onaj  koji  proklinje,  niti  onaj  koji  se nepristojno izražava (i pri tome svaku mjeru prekoračuje), niti onaj koji je bestidan.”

 

Odnos prema ulemi

Ulema  u  islamu  ima  posebno  mjesto.  Učenjacima  pripada najviši  stepen u društvu, jer Uzvišeni Allah, dž.š., veli: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” Njihov stepen dolazi odmah nakon stepena vjerovjesništva, jer Vjerovjesnik,  s.a.v.s.,  u  hadisu   poručuje:  “Učenjaci  su  nasljednici Božijih poslanika.”

Islam  poziva  na  iskazivanje  poštovanja  prema  učenjacima, podstiče na  to da se okoristimo njihovim znanjem, da prisustvujemo njihovim predavanjima i da im pružimo poštovanje koje im i priliči.

Onaj ko se usudi da o učenjacima govori ružne stvari i da ih vrijeđa, taj  vrijeđa i Poslanika, s.a.v.s., i umanjuje svoj islamijjet. Ibn Abbas, r.a., veli: “Ko uvrijedi fekiha (učenjaka fikha), taj je uvrijedio i Poslanika, s.a.v.s., a ko uvrijedi  Poslanika, taj je uvrijedio i Allaha, dž.š.”

Neki od vidova lijepog ophođenja prema ulemi sa:

- Ispoljavanje ljubavi i poštovanja prema učenjacima, jer su oni ti koji su najbogobojazniji među ljudima. Govoreći o toj karakteristici učenjaka,  Uzvišeni  veli:  “A  Allaha  se  boje  od  robova  Njegovih  - učeni.”  Tavus  b.  Kejsan  je  rekao:  ”Ispoljavanje  poštovanja  prema učenjaku je sunnet, zbog visokog položaja  koji oni imaju kod Allaha, dž.š.”

- Slušanje uleme i povođenje za njom. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima  vašim.” Učenjaci kažu da se pod “predstavnicima” u ovom  ajetu  misli  na  ulemu  i  nadređene  vladare,  a  učenjaci  su  i nasljednici Božijih poslanika. Jer, učenjaci  ljudima prenose Allahove propise, pozivaju na dobro i upućuju ih. A Gospodar  svjetova nam naređuje da slijedimo one koji su upućeni: “Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put.”

- Konstantno  posjećivanje  učenjaka  kako  bismo  se  okoristili njihovim znanjem, kako bismo proširili svoje spoznaje i kako bismo ih upitali o stvarima koje  su nam nepoznate. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: “…Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste  u  vjerske  nauke…”  A  u  drugom  ajetu   stoji:  “…  pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate.”

 

Vrhunac lijepog ponašanja

Abdul-Melik ibn Mervan je jednom prilikom ušao kod Muavije, a kod njega je bio `Amr ibn el-’As, na. Nazvao je selam, nakratko sjeo (ne želeći da ometa  razgovor Muavije i `Amra), te ustao i udaljio se. Muavija je, vidjevši to, rekao: “Kako divno ponašanje od strane ovoga mladića!”

‘Amr na to doda: “Okitio se sa četiri lijepa svojstva, a odbacio tri loša. Lijepo se odnosi prema tebi kada ga sretneš, kada govori – lijepo govori, kada mu se  obraćaš – pomno i uljudno prati tvoj govor i sa oponentima  blago  raspravlja.  A  ostavio  je  šalu  sa  onim  čiji  mu  je intelektualni nivo nepoznat, ostavio je govor o onome što ga se ne tiče i druženje sal judima koji pogrdno kritikuju i prigovaraju.”

 

akos.ba

30.07.2012.

Salih Sivcevc


Salih Sivcevic

(1885,Celic-1943,Tuzla)



Ime i prezime: Salih Sivcevic
Datum i mjesto rodjenja: 1885, Celic
Kontakt adresa:

Kratka biografija:

Hafiz dr. Salih ef. Sivcevic rodjen je 1885. godine u Vrazicima, podmajevicevo selo, 5km udaljeno od opcinskog centra Celic. Potjece iz zemljoradnicke porodice, od oca Abdulkerima i majke Begije. Kao dijete i mladic Salih je ucio u mekteb ibtidaiji u svom rodnom selu sve do odlaska u medresu u Brckom. Tu je takodje vrlo cesto slusao uzbudljive price i opise dogadjaja putnika, koji su navracali u to mjesto, sto je znatno uticalo na njegov nemiran duh i odlazak u svijet. Goine 1897., kao mladic od 12 godina, upisuje se u Cacak medresu u Brckom, koju uspjesno zavrsava. Godine 1903. sa svojim prijateljem i vrsnjakom iz medrese rahmetli Alijom Livodicem krenuo je u Istanbul. Po dolasku u Istanbul, da bi se prehranili i ustedili nesto novaca za nastavak skolovanja, obavljali su uz hodzaluk i razlicite fizicke poslove. Godine 1904. upisali su se u medresu u Istanbulu, u klasi cuvenog muderrisa hfz. Mehmeda Teufika bin Mehmeda Sabita. Nakon 10 godina slusanja njegovih predavanja, hfz. Salih ef. je 1914. godine (1333. godine po Hidzri) dobio idzazetnamu kojom se "proglasava sposobnim za sva islamska vjerska zvanja". To je takodje ovjereno i od Ministarstva prosvjete (odjeljenje za vjere) Turske i Ministarstva za vanjske poslove.

U toku skolovanja zivjeli su od hodzaluka (vjerskih usluga) i fizickog rada. Bio je to rezak zivot, pa je njegov prijatelj, hfz. Alija Livodic, prekinuo dalje skolovanje i vratio se u Bosnu.

Salih ef., sad vec hafiz, sa vanrednim glasom i mekamom, upisuje se na Daru-l-hilafe (reformirana velika teoloska skola) u Istanbulu. Studije zavrsava 1918. godine (1337. godine po Hidzri) kao odlican student u rekordnom roku od 4 godine i dobiva diplomu kojom se "proglasava sposobnim za najveca islamsko vjerska zvanja". Diplomu potpisuje 10 profesora (muderrisa) a ovjerava Prosvjetni inspektorat za vjeru i Sejhu-l-islam, vrhovni islamski starjesina, Es-Seid Nuri.

Godine 1918. (1337 po Hidzri), kao redovan student , nastavlja skolovanje na Sulejmaniji - Daru-l-Mutehassisin, velikoj reformiranoj skoli za doktorat. Nakon trogodisnjeg slusanja predavanja, polaganja potrebnih ispita i uspjesne odbrane pismene radnje za doktorat teologije, 1921. godine (1340. godine po Hidzri), prima diplomu koja mu daje najveci stepen vjerskog obrazovanja - doktor teologije i proglasava ga "sposobnim za sva najveca islamska vjerska zvanja, kao doktor teologije". Potpise pet profesora ovjerava Prosvjetni inspektorat za vjeru i Ministarstvo prosvjete Odjeljenje za vjer Turske.

Prema nekim navodima u medjuvremenu je pohadjao, privatno, dvije godine i predavanja na Daru-l-fununu. Ukupno skolovanje hfz. dr. Saliha ef. Sivcevica u Istanbulu trajalo je 17 godina.

Nakon zavrsenog skolovanja Salih ef. se javio kao dobrovoljac u tursku armiju, gdje je kao oficir ucestvovao krajem 1921. i pocetkom 1922 . godine u konacnom oslobadjanju Turske od Grka.

I pored primamljivih ponuda za visoke vjerske funkcije u Turskoj godine 1922 vraca se u Bosnu u tada malu kasabu Tuzlu, gdje je postavljen za upravitelja Behram-begove medrese. Bio je veoma uspjesan u svom poslu te je ostavio jak utisak na dzematlije Behram-begove dzamije, carsiju i siru okolinu. Posebno se isticao po svojim vazi-nasihatima koje je odrzavao svakog petka. Sa uvodnom besjedom njegovih vazova pocinju i danas svake sedmice, predavanja iz Mesnevije u naksibendijskoj tekiji Sejh Ahmed Nurudin u Tuzli. Po povratku iz Istanbula stupio je u brak sa Dzulzarom Sijercic, kcerkom hadzi Ahmet-bega Sijercica, veleposjednika i mutevellije vakufa u Tuzli. U braku je imao sestoro djece.

Kao upravitelj medrese, posto je uvidio da interes ucenika za upis opada a narocito u periodu od 1907 do 1922 godine odlucuje se na siroku reformu Medrese. Ta reforma je izmedju ostalog obuhvatala; ukidanje individualne nastave i uvodjenje razredne nastave u petogodisnjem trajanju, uvodjenje u Medresu potrebne skolske dokumentacije i administracije, izgradjuje se internat i osnivaju se djacke kuhinje, uvodjenje prijemnog ispita iz kiraeta i uvjetovanje upisa u Medresu zavrsenom osnovnom skolom, osnivanjem biblioteke Behrem-begove medrese. Od ukupno 21 godinu radnog staza hfz. dr. Salih ef. Sircevic, 18 godina je proveo na reformi, razvoju i podizanju ugleda Medrese. Zajedno sa nastavnickim vijecem Medrese, ukupnim radom na podizanju nivoa obrazovanja ucenika (softi, talebe), ova Medresa je prednjacila nad gotovo svim medresama istog tipa u BiH. Za uspjesan rad Medrese, reisu-l-ulema Fehim ef. Spaho dodijelio je priznanje njenom upravitelju hfz. Salihu.

Pored aktivnosti na reformi Medrese, bio je aktivan i na sirem vjerskom obrazovanju stanovnistva. Radio je takodje u dobrotvornim organizacijama - "Merhamet", ciji je bio clan i funkcioner (1930 clan Upravnog odbora "Merhameta" u Sarajevu). Na taj nacin je uspostavljao kontakte sa vidjenim ljudima, alimima i drugim gradjanima Tuzle, sire regije i Bosne.

U vremenu od 1929. do 1933. godine, hfz. dr. Salih ef. Sivcevic bio je clan Hodzinske kurije, vrhovne vjerske institucjie muslimana BiH. Hodzinska kurija, u to vrijeme, sastojala se od 14 clanova i vrsila izbor Reis-l-uleme i clanova Ulema-i medzlisa. U tom periodu bio je kndidat za reisu-l-ulemu. U periodu od 1928. do 1932. godine bio je clan Ulema-i medzlisa u Sarajevu. To clanstvo je izgubio s potpisivanjem Rezolucije o vjerskoj autononiji muslimana Jugoslavije. Kralj Aleksandar razrijesio ga je te duznosti, pa je ostao bez posla. Poslije toga vraca se iz Sarajeva u Tuzlu i nastavlja rad u Medresi. Pored aktivnosti na reformi Medrese, bio je aktivan i na sirem vjerskom obrazovanju stanovnistva. U svoje dersove vjesto je ukomponirao hadise Muhammeda, a.s., razne hikaje - price iz zivota ashaba, drugova Muhammeda, a.s. i velikih imama: Ebu Hanife, Malika, Safije, Ahmeda, objasnjavajuci na pristupacan nacin njihove mezhebe - fikhsko-pravne skole u islamskom ucenju. Za svaki svoj ders pisao je pismene pripreme na turskom ili arapskom jeziku. Analiza tih priprema upucuje na zakljucak da iako je bio odlican retorik, nista nije prepustao slucaju. Znao je tacno i detaljno razraditi sve sto je htio postici svojim nastupom. Zato se i danas veoma cesto i u obicnim razgovorima, u krugu starijih generacija, na podrucju njegovog djelovanja citiraju njegove misli i savjeti. To upucuje na zkljucak da je kod muslimanskog stanovnistva stekao izuzetno postovanje.

Svoje bogato iskustvo u odrzavanju vazova iskazao je djelimicno u "Rijec dvije o potrebi vazova," El-Hidaje, god.II, br. 6, str. 82.

Hfz. dr. Salih ef. Sivcevic sagorio je u dogradnji, opremi i reformi Medrese, te predavackim aktivnostima na vjerskom obrazovanju stanovnistva. Koliki je bio zljubljenik Medrese i njenog razvoja, moze se vidjeti i iz toga sto je oba sina upisao u Medresu.

Pred pocetak Drugog svjetskog rata tesko je obolio od TBC. Bolest mu se pogorsala, kada je Njemacka vojska zauzela Medresu 1943. godine i odnijela sve stvari i opremu. Ovaj skromni covjek, veliki patriota i alim tiho je umro 29. 3. 1943. godine.

Uz prisustvo velikog broja gradjana Tuzle, bivsih ucenika i prijatelja iz cijele BiH, 30. 3. 1943. godine pokopan je na Tuzlanskom mezarju "Boric" u neposrednoj blizini poznatog alima iz turskog perioda, po legendi cuvenog sejha Vale-efendije.


Izvori:

- Porodicna personalna dokumentacija hfz. dr. Saliha ef. Sivcevica.

- Hifzija Suljkic, "Kratke biljeske o Behrem-begovoj medresi", Hikmet, br.12, 1994, str. 420.

- "Spomenica 20 godina drustva "Merhamet" u Sarajevu", 1913-1933, str. 22.

- Vedad Gurda, "Tuzlanska baklja islama", Misak, br. 1, 1997, str. 9.

- "Clanovi vrhovnog vjerskog vodstva jugoslovenskih muslimana", Kalendar, str. 114.

- Putni nalozi Ulema-medzlisa u Sarajevu iz 1929. Godine.

- Jahja Zade, "Hikmet i Emir Sekib Arslan", Hikmet, br. 12, 1994, str. 424.

- Porodicna sjecanja i kazivanja.

- "Turali-begov vakuf u Tuzli", Sarajevo, 1941, str. 18.

- "Prvi izvjestaj o radu Ulema-medzlisa u Sarajevu", Glasnik IVZ, br. 3, 1933, str. 31.

- "Uredba o nizim medresama", Glasnik IVZ, br. 5 i 6, 1939, str. 191.

- Hifzija Suljkic, "Reformator i pedagog", Misak, br. 2, 1997.

- Fehim Spaho, Glasnik IVZ, br. 7, 1939, str. 299.


Napomena:

Ovo je bio sazetak rada: Hamdija Sivcevic, "Sjecanje na jednog reformatora", Glasnik RIZ vol. LX (mart-april 1998), br. 3-4, str. 391-401.


Priredio:

Adem Nusinovic,

Januar, 1999.





Bibliografija:




Stariji postovi

\
<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031